Dijagnoza
Dijagnoza
Sezona je boginja i naravno da je bilo za očekivati da će ih iz vrtića doneti moj sin, zato se nisam mnogo ni iznenadila kada sam jedne večeri videla da je ceo osut. Ostalo je klasika: lekar, terapija, mazanje, nervoza, svrab, temperatura, nespavanje.... Posle par dana već je bilo lakše, temperatura je spala, apetit se vratio, jedino što smo morali svaki čas da se mackamo i nismo mogli napolje ali to je bilo podnošljivo. Prošlo je dve nedelje, osip se skoro skroz povukao, planiramo povratak u vrić. Ja se danima loše osećam, simptome pripisujem umoru i neispavanosti. Ustajem jedno juro i ima šta da vidim: lice i telo u ospi, sa zaprepašćenjem shvatam da je moja mama pogrešila kada mi je rekla da sam varičele preležala. Pa dobro, šta je tu je, pomislim, ismejem se na svoj računa zajedno sa mužem i porodicom i krećem opet u krug, mazanje, temperatura, karantin. Posle par dana već je bolje, terapija ima efekta ali usleđuje još jedan šok. Spremam ćerku za školu i dok joj oblačim majcu ugledam ospu i sa užasom shvatam da i ona im varičelu. Sve to i ne bi bilo tako neobično da dete pre četeri godine već nije PRELEŽALO VARIČELU. Naime, sa njenih dve godine, primetim krupne ospe po telu i odvedem je lekaru. Mlada, samouverena doktorka, odlučno kaže da je to varičela i da nam uobičajenu terapiju. Na moje zapažanje da meni to zaista ne liči na varičelu, ona dosta drsko odgovara da ja nisam doktor, i da nemam pravo na mišljenje i mi ko pokisli odemo kući. Sad je ovde neko izgleda lud jer dete opet ima varičelu. Pošaljem muža da odvede dete izabranom lekaru i naglasim da upita doktorku kakav je medicinski fenomen moje dete da joj se desi tako nešto. Oni odoše. Ja cupkam kod kuće, besna što sam u karantinu pa ne mogu ja da prozborim reč dve sa dr. Vraćaju se oni. Dijagnoza: varičela. Na pitanje mog muža kako je sve to uopšte moguće, doktorka je prvo bila u šoku, pa kad je posle traženja u kartonu pronašla da je stvarno pisalo varičela pre četiri godine, ležerno je objasnila da se njena koleginica možda zbunila i pomešala alergijsku reakciju ili ubod insekta sa varičelama.
Malo je reći da sam pobesnela. Kako odreagovati u takvoj situaciji. Dobro, možda varičela i jeste koliko toliko bezazlena a pogrešna dijagnoza i nije nešto strašno ali šta da se radilo o nečemu ozbilnjijem, i da je pogrešna dijagnoza nekoga koštala života, šta ako je nekoj porodici upropašten život zbog nečije pogrešne dijagnoze. Shvatam ja da smo svi mi ljudi i da je ljudski grešiti ali isto tako shvtam da postoje visokoodgovorna radna mesta gde je mesta za greške jako malo i da se mora obratiti mlo više pažnje, ako ne na odrasle onda bar na decu. Isto tako shvatam i da dok se ne desi nešto krajnje tragično niko ništa neće preduzeti i ništa se na bolje neće promeniti, i da će opet biti pogrešnih dijagnoza.